Blog

  Znanost daje posljednje globalno upozorenje

Znanost daje posljednje globalno upozorenje

Jasna poruka klimatologa političarima: nedvosmisleno zagrijavanje, neviđene promjene, ljudi su „glavni uzrok“.

U dosada najsveobuhvatnijem i najmjerodavnijem izvješću - „Znanstvena osnova“ Pete procjene stanja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), koje je 27. rujna objavljeno u Stockholmu, zaključilo se da su nedavne vijesti o nestanku znanosti o klimatskim promjenama preuveličane.
Upravo suprotno, dodatnih je šest godina koliko su vodeći svjetski stručnjaci za klimatske promjene promatrali, mjerili, analizirali i izrađivali modele od posljednjeg izvješća 2007. osnažilo znanstveni konsenzus.
Zagrijavanje klimatskog sustava nedvosmisleno je, a od 1950-ih mnoge zabilježene promjene nisu viđene desetljećima ili tisućljećima. Zagrijali su se atmosfera i oceani, smanjile su se količine snijega i leda, podigla se razina mora, a povećala se koncentracija stakleničkih plinova,“ navodi se u izvješću.

„Glavni uzrok“

Izvješće, prvo od tri koja će činiti Petu procjenu stanja koja će se objaviti u listopadu 2014. godine, potvrđuje da je 95% sigurno da su ljudi „glavni uzrok“ najtoplijeg razdoblja od 30 godina na sjevernoj polutci, gdje živi 90% čovječanstva, u posljednjih 1400 godina. Klimatski sustav nije bio toliko topao tako dugo još od vremena proroka Muhameda.
Znanstvena zajednica, koja od 2007. godine navodi sve više dokaza, nikada nije bila uvjerenija da su izgaranje fosilnih goriva, proizvodnja cementa, krčenje šuma i ostale ljudske aktivnosti glavni krivci. Godine 2007. bilo je 90% sigurno, a 2001. i 1995. godine samo 66% i 50% sigurno.
IPCC izričito odbacuje omiljeni argument skeptika da je glavni uzrok Sunce: „promjene u ukupnom solarnom isijavanju nisu doprinijele povećanju prosječne globalne temperature površine u razdoblju od 1986. do 2008. godine“.
U atmosferi 800 tisuća godina nije bilo ovoliko CO2, metana i dušikovog suboksida, a predindustrijske su se razine premašile za 40%, 150% i 20%. Ovakve količine povećanja stakleničkih plinova nisu viđene u posljednje 22 tisuće godina.
Posljedično se planet od 1880. zagrijao za oko 0,85 Celzijeva stupnja, a veliku su većinu ove dodatne energije, točnije više od 90% između 1971. i 2010. godine, upili oceani, što je dovelo do smanjenja leda na Arktiku, porasta razine mora i acidifikacije oceana koja ugrožava osjetljive morske ekosustave.

Na kopnu se tope ledenjaci i ledeni pokrivači. Prosječna stopa topljenja leda na Grenlandu povećala se s 34 gigatone u razdoblju od 1992. do 2001. na 215 gigatona godišnje od 2002. do 2011.
Istovremeno se na Antarktici godišnje topi 147 gigatona leda, u usporedbi s 30 gigatona godišnje tijekom 1990-ih.

IPCC je 2007. naišao na probleme s ledenjacima, navodeći prognozu da bi ledenjaci na Himalaji mogli nestati do sredine 2030-ih koja je opovrgnuta te zatim povučena. Ovaj se put u izvješću predviđa da bi se globalni volumen ledenjaka, uključujući rubna područja Antarktike, mogao smanjiti za 15% do 55% do 2100. u scenariju sa smanjenim emisijama te za 35% do 85% u scenariju s visokim emisijama.

Proračun za ugljik

Ukupne emisije uzrokovane ljudskim djelovanjem od predindustrijskog doba iznose 545 gigatona ugljika (GtC). To je više od polovice našeg maksimalnog „proračuna za ugljik“ ako želimo imati dobre šanse da uspijemo izbjeći zatopljenje od 2 Celzijeva stupnja. Znanstvenici i vlade slažu se u tome da bi porast temperature iznad ovoga predstavljao neprihvatljivo opasno globalno zatopljenje.

„Trenutno je jasno da se ne krećemo u smjeru ispunjenja ovog cilja o zatopljenju,“ upozorava Thomas Stocker, supredsjedatelj radne skupine I IPCC-a, koja je objavila izvješće. U raznim scenarijima IPCC-a u najboljem će slučaju globalno zagrijavanje do 2100. iznositi 1,5 Celzijeva stupnja, a u najgorem 4,5 Celzijeva stupnja.

Iako će se posljedicama klimatskih promjena baviti drugo izvješće koje će biti objavljeno u ožujku 2014. godine, u ovoj se studiji spominju potencijalno katastrofalne posljedice daljnjeg zagrijavanja. Ovo je djelomično zbog toga što su klimatolozi sada mnogo uvjereniji nego 2007. o povezanosti klimatskih promjena i ekstremnog vremena.

„Vrlo je vjerojatno da će valovi vrućine biti češći i trajati dulje...očekujemo da će regije koje su trenutno vlažne biti još kišnije, a suhe regije još suše, iako će biti iznimaka,“ komentirao je Stocker. Također trebamo očekivati više iznimnih porasta razine mora, poput onog kada je superoluja Sandy potopila New York 2012. godine, rekao je.
Istovremeno će, kako se oceani zagrijavaju te ledenjaci i ledeni pokrovi tope, više od 90% obalnih područja biti pogođeno porastom razine mora.  Ali ovo će se odvijati „brže nego što smo vidjeli u posljednjih 40 godina,“ rekao je Qin Dahe, supredsjedatelj radne skupine I. U scenariju s visokim emisijama prosječna bi globalna razina mora mogla biti veća gotovo za jedan metar do 2100.
Klimatske promjene „ugrožavaju dva primarna resursa ljudi i ekosustava, a to su zemlja i voda. Ukratko, ugrožavaju naš planet, naš jedini dom,“ zaključuje Stocker.

Usporavanje globalnog zagrijavanja?

Za ukupnu poruku IPCC-a ključna su vremenska razdoblja na koja se poziva: posljednjih 30 godina, od 1950-ih i od 1880-ih.
Odgovor klimatologa na najveću nepoznanicu u njihovom području naglašava dugoročno: zašto se stopa zagrijavanja površine usporila u razdoblju od 15 godina nakon najtoplije zabilježene godine 1998. te unatoč povećanju emisija stakleničkih plinova? Kako objasniti ovu „stanku“ koja naizgled proturječi predviđanjima klimatskih modela? Kritičari tvrde da ovo umanjuje argumente za klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem.
IPCC odgovara da je desetljeće i pol prekratko razdoblje kako bi se donosili zaključci. „Trendovi temeljeni na kratkoročnim mjerenjima su zbog prirodne varijabilnosti iznimno osjetljivi zbog početnih i krajnjih datuma te općenito ne odražavaju dugoročne klimatske trendove,“ inzistira IPCC.

„Ljudi uvijek uzimaju 1998. godinu, ali ovo je bila vrlo posebna godina jer je zbog poremećaja El Niño bila iznimno vruća... Kada bismo uzeli 1999. godinu, to bi već bila druga priča,“ zamjećuje Stocker, iako priznaje da su se klimatolozi trebali „više udubiti“ kako bi riješili ovo pitanje.

IPCC iznosi pretpostavke da elementi „prirodne varijabilnosti“ koji vjerojatno objašnjavaju stanku uključuju slabiju fazu 11-godišnjeg solarnog ciklusa i učinak hlađenja zbog niza vulkanskih erupcija, kao i prijenos topline iz plićih u dublje oceanske vode što je teže izmjeriti. Bez obzira na stanku, IPCC inzistira na tome da dugoročni trendovi pokazuju da su modeli ispravni.

James Tulloch

(Izvor: knowledge.allianz.com)

« Povratak