Intervju s Anom Sršen: "Vrijeme koje darujemo djeci – vraća se višestruko"

Nastavno na prošlogodišnju uspješnu suradnju, i ove smo godine u projekt "Sat za nas" uključili paraolimpijku Anu Sršen, koja je ponovno naša ambasadorica. Ana svojom životnom pričom, energijom i posvećenošću djeci i sportu savršeno utjelovljuje poruku projekta – koliko je važno kvalitetno provoditi vrijeme s djecom. U nastavku donosimo inspirativan razgovor s Anom.

Iskreno, Sat za nas mi je bio jedan od najljepših projekata u kojima sam sudjelovala. Potaknuo me da zastanem i zapitam se – koliko zaista kvalitetnog vremena provodim sa svojom djecom? I koliko to njima znači? U tjednu kada sam držala predavanje, uspjela sam "uloviti" malo vremena s njima – i iako su već u pubertetu i baš nisu razgovorljivi, podijelili su sa mnom neka sjećanja iz djetinjstva. I znate što? Njima su ostale urezane sitnice kojih se ja ni ne sjećam. To me baš dirnulo.

Apsolutno. I to je njegova najveća vrijednost – potiče nas da osvijestimo koliko je to vrijeme dragocjeno. Ne samo zbog njih, nego i zbog nas samih. Djeca ne traže savršenstvo – traže prisutnost.

Imala sam 13 godina kad mi je amputirana noga zbog tumora kostiju. Tada sam mogla odustati, ali sam odlučila ostvariti san koji sam imala još kao dijete – da postanem plivačica. Plivanje me naučilo nevjerojatno puno – ne samo kako pobijediti, nego i kako prihvatiti poraz. Naučilo me upornosti, disciplini, ali i tome da zavolim svoje tijelo, iako je drugačije.

Tako je. Kad sam kao djevojčica došla na testiranje za plivački klub, rekli su mi da ne mogu trenirati jer nemaju iskustva u radu s djecom s teškoćama. Danas sam ponosna što sam osnovala inkluzivni plivački klub, u kojem treniraju djeca s teškoćama i bez. Nitko nije isključen – djeca s autizmom, disleksijom, u kolicima – svi su dobrodošli. I ono najljepše – roditelji djece bez teškoća često ih upisuju jer žele da kroz sport uče vrijednosti – empatiju, suradnju, poštovanje.

Točno. Sport je škola života. Djeca kroz sport uče koliko vrijede, uče biti ustrajna, komunicirati, vjerovati sebi. Imam dječaka u klubu, Vitu, koji je 10 godina dolazio dva puta tjedno da nauči plivati. I uspio je. Sada sanja da bude sportski komentator. To su priče koje pokazuju snagu volje, ali i što se dogodi kad im mi – odrasli – damo šansu i vjerujemo u njih.

Tako što nas podsjećaju da najvrjednije što možemo pokloniti djeci nisu ni novci ni stvari – nego naše vrijeme. Allianz je ovim projektom jasno pokazao da prepoznaje važnost tog vremena – da podržava roditelje, djecu i zajednicu. Vrijeme koje darujemo nije izgubljeno – to je ulaganje u odnose, samopouzdanje, budućnost. Sat za nas možda traje sat vremena, ali u dječjim očima – to je cijeli svijet.

Pitajte svoju djecu što im je ostalo u sjećanju. Možda ćete se iznenaditi. Ne mora to biti ni putovanje ni poklon – često su to male stvari, trenuci. Ako se sjećaju nekog dana kad ste ih nosili na leđima ili se valjali po kauču, onda znate – bili ste tamo, i to je najviše što dijete treba.